|
Radio-amater je dakle svestran u svojim znanjima i veštinama. Istina, većina iskusnijih radio-amatera se na određeni načn opredeljuje i unutar pojedinih grupa aktivnosti. Tako imamo amaterske radio-operatore koji najveći deo svoje aktivnosti posvećuju održavanju veza na pojedinim talasnim dužinama ili koji se "specijalizuju"za takmičenja. Međutim, ovakav lični izbor nikako ne umanjuje znanja i mogućnosti takvih radio-amatera - postižuci vrhunske rezultate u jednoj grani oni samo pokazuju neki od posebnih interesa ostajući svestrani u stručnom pogledu.
Na ovom mestu važno je naglasiti jednu bitnu karakteristiku pravog radio-amaterizma koja jasno odvaja ovaj organizovani pokret od svakog drugog bavljenja radio-tehnikom bilo ono i na dobrovoljnoj osnovi. Radio-amater stalno istražuje, eksperimentiše, proučava. Predmet eksperimentasanja ne mora uvek da bude usko tehnički - da li je npr. jedan pojačavač bolji od drugog. Svojevrsni eksperimenat je i pokušaj održavanja što veceg broja veza sa stanicama iz što više zemalja - uobičajen zahtev u mnogim radio-amaterskim takmičenjima. Istražujući i eksperimentišući, radio-amateri stalno proširuju granice svojih aktivnosti. Ono što je juče bila eksperimentalna radio-veza danas je svakodnevnica. Danas su amaterske radio-veze preko sopstvenih, od radio-amatera konstruiranih satelita, veze radio-teleprinterom i televizijom primenom kompjutera u tim vezama ili refleksijom od meteorskih tragova samo uslovno "specijalne" jer se njima bavi veliki broj radio-amatera širom sveta. Granice se proširuju održavanjem veza refleksijom preko Meseca, izgradnjom uređaja za radio-veze na supervisokim frekvencijama i sl.
Radio-amaterima održavanje radio-veza nije dakle samo po sebi cilj, radi razmene informacija, razgovora - kao što je to slučaj kod drugih vrsta upotrebe radio-stanice bez neposrednog materijalnog interesa - već iz ličnog zadovoljstva i ljubavi.
U istraživanju i eksperimentisanju leže i sami istorijski koreni radio-amaterizma. Nastao kada i radio, krajem XIX i početkom XX veka, radio-amaterizam se razvijao prvobitno zajedno sa "profesionalnim radijem". Naučnici koji su istraživali, eksperimentišući, pa ima dosta istine u tvrdnji nekih radio-amatera da su Herc, Lodz, Tesla, Markoni, Popov i drugi pioniri radio-tehnike bili u stvari prvi radio-amateri jer su se bavili radio-tehnikom, radi istraživanja, a ne kao profesijom! Kasnije su poslužioci prvih radio-stanica na brodovima, svetionicima, u lukama i vojnim bazama, dakle, prvi operatori, u slobodnom vremenu, između primiopredaje dva radiograma, održavali međusobne veze radi provere uređaja i pokušaja uspostavljanja boljih veza. Svoje pokušaje su nastavili i sa uređajima konstruisanim kod kuće - radio je prestao da bude samo njihova profesija i postao njihovo potpuno angažovanje. Vrlo brzo su se u te grupe eksperimentatora uključili i mladi ljudi profesionalno "odvojeni" od tehnike (novinari, učitelji, političari), kao i studenti.
Uskoro su se radio-komunikacije počele široko primenjivati u pomorstvu, oružanim snagama, za prenos javnih poruka i dr. Tadašnji stručnjaci su smatrali da su talasne dužine kraće od 200 m neupotrebljive, pa su ceo opseg "ispod 200 m" odredili za radio-amatere. Međutim, radio-amateri su dokazali da su upravo kratki talasi veoma pogodni za daleke, čak i globalne veze, i to uz primenu radio-predajnika malih snaga. Bio je to ogroman doprinos radio-amaterizma svetskim radio-komunikacijama. Slično "proširivanje granica" su radio-amateri ucinili i kasnije kada su poceli da odrzavaju, pod odredjenim uslovima, radio-veze na daljinama od vise stotina kilometara na vrlo visokim frekvencijama ( talasnim dužinama manjim od 10 m) koje su dotada bile smatrane kao pogodne jedino ze veze u zoni "optičke vidljivosti".
Danas nema ozbiljnijeg radio-inženjera ili drugog "profesionalca" u telekomunikacijama koji ne poznaje i priznaje pionirsku, istraživačku i obrazovnu ulogu radio-amatera, punopravnih članova svetske porodice radio-komunikacija.
|